Supstancije u čvrstom agregatnom stanju počinju da emituju svjetlost već na temperaturi od približno 500 °C. Boja ove svjetlosti je crvena. Daljim postepenim zagrijavanjem, u spektru izračene svjetlosti počinju da se javljaju sukcesivno i ostale boje iz sastava bijele svjetlosti, i to po sljedecem redoslijedu: narandzasta, žuta, zelena itd. Pri bijelom usijanju dobija se potpun spektar bijele svjetlosti, koji je karakterističan po tome što ni jedna boja ne izostaje. Takav spektar se naziva kontinualan ili neprekidan spektar bijele svjetlosti. Isti slučaj je i sa usijanim tečnostima. Dakle, Svjetlost sijalica sa metalnim vlaknom je takođe ovakvog spektralnog sastava, pa predstavlja najbolju zamjenu za dnevenu svjetlost (ovakvu odliku nema svjetlost koja potice od ostalih vrsta sijalica - zivinih, natrijumovih, jodnih itd.)
Potrebno je naglasiti da istopljene metale, u ovom smislu, treba smatrati usijanim tečnostima.
Kada se u slabi plamen cvrstog tijela unese neki gas ili para, tada spektar svjetlosti dobija karakterističan izgled, zavisno od toga o kome je gasu ili pari riječ. Tako, na primjer, pare natrijuma utiču na to da svjetlost bude izrazito žuta. U spektru ove svjetlosti dominira jedna izrazito žuta linija, kod cezijuma - jedna žuta i dvije plave, kod vodonika - crvena, zelena i plava linija, a kod kiseonika - veci broj linija raspoređenih po cijelom dijelu vidljivog spektra. Ovakav spektar daju razrijeđeni gasovi, pri električnom praznjenju u gasnim sijalicama - cijevima. Posto su ovakvi spektri u vidu linija, oni se nazivaju linijski spektri. Dakle, Obe vrste spetra (linijski i kontinualni) posljedica su zračenja (emisije) svjetlosti od usijanih supstancija, usljed čega su oni dobili zajednički naziv - emisioni spetri, za razliku od apsorpcionih spektara, koja ćemo sada razmatrati.
Ako bijela svjetlost (tj. svjetlost čiji je spektar kontinualan) polazi, na primjer, kroz plamen, natrijuma (preciznije kroz paru natrijuma), on će apsorbovati neke od komponenata kontinualnog spektra, te će se na tim mjestima spektra javiti tamne linije. U slučaju natrijuma, tamna linija će biti u zoni žute svjetlosti. Isti efekat će se dobiti asko se umijesto natrijuma upotrebi para cezijuma, parahlorofila ili neka druga para ili gas. Svaka od ovih para apsorbuje veći ili manji dio kontinualnog spektra. Isti je slučaj sa ostalim parama i gasovima, pa se zbog toga ovakvi spektri nazivaju apsorpcioni spektri. Lako se može zaključiti da položaj tamnih linija apsorpcionog spektra jednog elementa odgovara položaju svijetlih linija njegovog emisionog spektra. Ovo proizlazi iz Kirhofovog zakona apsorpcije, koji glasi:
Potrebno je naglasiti da istopljene metale, u ovom smislu, treba smatrati usijanim tečnostima.
Kada se u slabi plamen cvrstog tijela unese neki gas ili para, tada spektar svjetlosti dobija karakterističan izgled, zavisno od toga o kome je gasu ili pari riječ. Tako, na primjer, pare natrijuma utiču na to da svjetlost bude izrazito žuta. U spektru ove svjetlosti dominira jedna izrazito žuta linija, kod cezijuma - jedna žuta i dvije plave, kod vodonika - crvena, zelena i plava linija, a kod kiseonika - veci broj linija raspoređenih po cijelom dijelu vidljivog spektra. Ovakav spektar daju razrijeđeni gasovi, pri električnom praznjenju u gasnim sijalicama - cijevima. Posto su ovakvi spektri u vidu linija, oni se nazivaju linijski spektri. Dakle, Obe vrste spetra (linijski i kontinualni) posljedica su zračenja (emisije) svjetlosti od usijanih supstancija, usljed čega su oni dobili zajednički naziv - emisioni spetri, za razliku od apsorpcionih spektara, koja ćemo sada razmatrati.
Ako bijela svjetlost (tj. svjetlost čiji je spektar kontinualan) polazi, na primjer, kroz plamen, natrijuma (preciznije kroz paru natrijuma), on će apsorbovati neke od komponenata kontinualnog spektra, te će se na tim mjestima spektra javiti tamne linije. U slučaju natrijuma, tamna linija će biti u zoni žute svjetlosti. Isti efekat će se dobiti asko se umijesto natrijuma upotrebi para cezijuma, parahlorofila ili neka druga para ili gas. Svaka od ovih para apsorbuje veći ili manji dio kontinualnog spektra. Isti je slučaj sa ostalim parama i gasovima, pa se zbog toga ovakvi spektri nazivaju apsorpcioni spektri. Lako se može zaključiti da položaj tamnih linija apsorpcionog spektra jednog elementa odgovara položaju svijetlih linija njegovog emisionog spektra. Ovo proizlazi iz Kirhofovog zakona apsorpcije, koji glasi:
Atomi nekog elementa apsorbuju samo onu svjetlost koju oni sami mogu da emituju pri istim uslovima.
Karakteristično je da spektar Sunčeve svjetlosti nije kontinualan, već ima izvjestan broj linija, što ukazuje na prisustvo pare i gasova oko Sunca. Slično je i sa spektrima zvijezda. Interesantno je napomenuti da se na osnovu sastava apsorpcionih spektara pojedinih zvijezda određuje njihov sastav.
