Hajdeger ističe da je logika izum nastavnika, a ne filozofa.  Pitanja koja postavlja Hajdeger su kako λόγος postaje suština mišljenja, kako dolazi do iz-stupanja i na-stupanja λόγος i kako taj λόγος kao um i razum dolazi do gospodarenja nad bitkom u početku grčke filozofije.

Hajdeger upozorava da spoznaja odnosa φύσις-a i λόγος-a na kraju grčke filozofije kod Platona i Aristotela treba biti jasna i u tom cilju ponovo propitana. Iz-stupanje logosa i njegovo prethodno spremanje za sudilište nad bitkom dešava se još unutar grčke filozofije. To je kraj te filozofije, ali kod Grka, riječ kraj značila je i mjesto. Kraj koji pruža boravište čovjeku, ali ga on sam mora izgrađivati za stanovanje u kom neće samo prebivati već i boraviti. Bez tog otkrića nema izvornog početka.

 „Menjanje bića od φύσις-a u ίδέα-u izdejstvovava čak jednu od suštinskih formi kretanja u kojima se odvija istorija Zapada uopšte, a ne samo istorija njegove umetnosti. Sada valja isleđivati šta odgovarajuće pretumačivanju φύσις-a biva od logosa. Otvaranje onoga-što-biva dešava se u logosu kao sabiranju (zbiranju). To sabiranje (zbiranje) izvorno se ispunjava u jeziku (govoru). Zato logos postaje merodavno određivanje suštine govora (zborenje). Jezik, kao ono što se izgovara i kazuje, i ono što se ponovo može kazivati i dalje kazivati. U njemu se širi očuvavana istina i to tako što se ne svaki put naročito razabira (doživljava) samo ono-što-je-u-sabiranju-izvorno-otvoreno-što-biva. U onome što se dalje kazuje istina se tako reći odvaja od onoga što biva. To može ići tako daleko da naknadno kazivanje postaje puko deklamovanje [...]. U tome leži: odlučivanje o onome što je istinito vrši se sada u raz-pravljanju (raspravljanju) između tačnog kazivanja i pukog deklamovanja. Logos u smislu kazivanja i iskazivanja postaje pak područje i mesto u kome se sada odlučuje o istini, to jest izvorno o neskrivenosti onoga što biva i time o biću onoga što biva. Početni je logos-kao-sabiranje dešavanje neskrivenosti, u njoj se osniva (utemeljuje, obrazlaže) i njoj (je dužan da) služi. Sada je logos-kao-iskaz, obrnuto mesto (stanište) istine u smislu tačnosti. Dolazi do Aristotelove postavke prema kojoj je logos kao iskaz ono što može biti istinito ili lažno. Istina, izvorno, kao neskrivenost, neko dešavanje samoga onog vladajućeg što biva, i kojom upravlja sabiranje, postaje sada svojstvo logosa. Time što postaje svojstvo iskaza, istina ne menja samo svoje mesto, ona menja i svoju suštinu. Posmatrano (polazeći) od iskaza, ono što je istinito postiže se onda kada se kazivanje pridržava onoga o čemu se iskazuje, kada se iskaz upravlja prema onome što biva. Istina postaje tačnošću logosa. Time logos iz-stupa iz izvornog zadržavanja u dešavanju neskrivenosti, i to tako što se sada (polazeći) iz njega, i unatrag prema njemu, odlučuje o istini i time o onome što biva, već čak i, najpre o biću. Logos je sada λέγειν τί κατά τινος, kazivati nešto o nečemu. Ono o čemu se kazuje jeste svagda ono što leži u osnovi iskaza, ono što leži pred njime, ύποκείμενον (subjectum). Posmatrano (polazeći) od logosa kao onog što osamostaljuje u iskaz, proizlazi biće kao to pred-ležanje. (To određenje bića se kao i ίδέα u pogledu svoje mogućnosti prethodno obrazuje u φύσις-u. Samo vladanje, koje izrasta od sebe, može se kao prisustvo određivati u izgledanje i pred-ležanje). U iskazivanju se ono što leži u osnovi može prikazivati na razne načine [...]. Pošto se ona kao načini kazivanja-biti crpi iz logosa- a iskazivati je κατηγορείν-određenja bića onoga što biva nazivaju se κατηγορίαι, kategorije“.  (Hajdeger,1976 :197)

Cilj od tada, po Hajdegeru, ontologije bilo je učenje o kategorijama. Istorija bitka se stapa sa istorijom istine. U obliku iskaza i sam logos je postao nešto što se može prethodno nalaziti. Otuda se nameće misao, ističe Hajdeger, da put do istine treba shvatiti kao όργανον, kao oruđe lako za rukovanje. Hajdeger smatra da su te promjene omogućile pojavu logike. Od tog trenutka φύσις postaje ίδέα, istina tačnost, a logos postaje iskaz, mjesto istine. Dosadašnji pojam bitka, po Hajdegeru, nepotpun je za imenovanje svega onoga što 'jeste'.

 „Pogrešno tumačenje mišljenja, i pogrešna upotreba pogrešno tumačenog mišljenja, može se prevladati samo nekim pravim i izvornim mišljenjem i ničime  drugime. Ponovno osnivanje (utemeljivanje, obrazlaganje) jednog takvog mišljenja zahteva pre svega drugog vraćanje na ispitivanje suštinskog odnošenja mišljenja prema biću (bitku), a to znači razvijanje ispitivanja bića (bitka) kao takvoga. Prevazilaženje tradicionalne logike znači ne ukidanje mišljenja i ovladavanje pukih osećanja, već izvornije, strože, biću (bitku) pripadajuće mišljenje“.

(Hajdeger, 1976:  135)

Slike preuzete: Kunzmann, P, Burkard, F-P & Wiedmann, F. (2001). Atlasa filozofije, Zagreb: Golden marketing.