Esej o ženi i ljepoti |
Galeb je prilikom posjete svom rodnom gradu, kada
je već bio sasvim zreo čovjek posjetio i fra Anđela, čovjeka za koga su
ga vezale prijatne uspomene.
Pričajući sa njim
spontano mu je došlo da ga upita da li postoji bog, koji je za fra
Anđela, kao sveštenika zasigurno postojao.
Međutim,
dobio je odgovor u vidu pitanja da li postiji njegov Bućko? Pošto je
Galeb odgovorio da
Bućko
postoji u njegovim mislima kao sadržaj svijesti, fra Anđelo je
konstatovao da tako postoji njegov bog. Fra Anđelo je čovjek sa
teološkim shvatanjima svijet, neko za koga bog bezuslovno postoji. Galeb
je to vjerovanje u boga doživljavao kao vjerovanje u nešto što brani od
života, možda i kao neku vrstu umjetnosti. Ljudi moraju imati neku
odbranu od zla, od prolaznosti i od svih izopačenosti ovoga svijeta.
Normalno je što ljudi traže neku zaštitu, nešto jače da u to vjeruju,
kao u neki vid jedine slobode i pravde, uobličene u boga.
Galeb objašnjava fra
Anđelu da bog istovremeno i postoji i ne postoji i da se u tome sastoji
njegova cjelina.
Vjerovanja ljudi u boga
ima svoju dobru stranu, dok god ljudi vjeruju u nešto, znači da su
duhovno živi. Pitanje je međutim, koliko nekadašnja teološka ideja o
bogu može biti prihvaćena u današnjem svijetu. Na njegovo mjesto trebalo
bi dovesti možda neku dominantniju i uzvišeniju vrijednost, možda i
umjetnost u nekom najčistijem obliku. Ali i Galeb shvata da čovječanstvo
ne uspijeva zamijeniti prijašnjeg boga, ma koliko se mučio i trudio to
mu ne polazi za rukom. Fra Anđelo je ipak u blažoj varijanti, on ne želi
nikome na silu nametnuti boga, trudi se da ga bar ljudi usvoje kao
sadržaj savijesti, kao jednu vjeru. Ta vjekovna težnja za vjerom u boga
možda je samo bila želja da se vjerujue u sebe samoga, pa onda u sve
ostalo. |