Da razmišlja o ljepoti,o vrstama i stepenima ljepote, Galeba je podstakla mlada i lijepa bolničarka koja je predstavljala pravi biser u monotoniji njegove bolničke sobe. Ona je postala njegova nasušna potreba i dani su mu bili uobličeni u iščekivanju dolaska bolničarke. U takvom jednom okruženju, u kom se nalazio Ivan Galeb, jedna uzvišena ženska ljepota postala je izvorište svih lijepih niti koje se mogu javiti u čovjeku, ali i dubljih razmišljanja o ljepoti. U njemu se javlja poštovanje prema toj savršenoj ljepoti, kako kaže: "Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi." Po njegovom mišljenju onaj ko nosi "ljepotu višeg reda" ima i nešto u sopstvenom duhu što zrači i što omogućava da se ta ljepota umije pravilno nositi. Kao da se fizička ljepota odražava i na duh onoga ko je nosi. Ivan Galeb smatra da je ljepota višeg reda sama po sebi dovoljna i ne traži nikakvu dopunu, jednoj ljepotici nije potreban nikakav drugi talenat, isto kao što ni umjetničkoj slici ne treba muzički instrument.

           Za ljepote nižeg reda Galeb misli da nisu dovoljne same sebi i da im je neophodna neka dopuna. Ta dopuna predstavlja razliku između dva stepena ljepote i govori da je samo ljepota višeg reda prava ljepota, tj. ono pto je lijepo samo po sebi. Ljepote višeg reda su rjeđe. Za Galeba postoje ne samo dva stepena ljepote, nego i dvije vrste ljepote, a to su: ona nužna, genetska ljepota i druga ljepota, nastala nekako sama od sebe. Prva je veoma jednostavno nastala, od lijepih roditelja i lijepa djeca, to je samo splet gena i ništa više. Za krhku ljepotu Galeb kaže: "Umijeće oka da pogleda, umijeće usta da se nasmiješe." Poenta te prave ljepote je upravo u nekoj energiji duha koja stanuje u tom tijelu. Kao da taj duh stalno strijepi nad tom ljepotom. Ali ako strijepi, onda to radi iz stvarnog razloga, jer su takve ljepote i previše krhke.