Bajke

Bajka je najrazvijeniji i najznacajniji oblik narodne proze. Ona nas uvodi u svijet cudesnog i fantasticnog. Po svojim osobinama ima dosta slicnosti sa mitom. U mitu imamo natprirodne licnosti, bogove i heroju, u natprirodnom svijetu, dok u bajci nalazimo obicna covjeka u svijetu natprirodnih bica.

Sve su bajke medjusobno slicne, kod svih naroda one obradjuju slicne ili iste motive. Standardi junak bajke jeste mladic koji senalazi pred teskim zadatkom.On je po pravilu osporavan licnost. Kad izvrsi zadatak koji nadilazi mogucnosti drugih ljudi on dokazuje svoju vrijednost i tek tada zauzima polozaj u svijetu koji mu odgovara. U velikom broju bajki mladic je treci, najmladji carev Ssin, koji je od svoje starije brace i hrabriji i mudriji; no dok oni imaju prednosti odredjene rodjenjem, on svoje preimucstvo tek treba da dokaze (Zatna jabuka i devet paunica, Cardak ni na nebu ni na zemlji i dr.)U nekom bajkama mladic je siromasan mladic (ili djevojka) koji uspjesno rjesava teske zadatke postavljene pred njega i tako dokazuje svoju vrijednost i postaje carev zet (odnosno careva zena). U bajci Zlatoruni ovanjunak je sin siromasna lovca, a u Pepeljuzi, u kojoj je obradjen jedan od najcescih internacionalnih motiva bajke, govori se o progonjenoj pastorki koja postaje princeza. Da bi se ostvario zadatak koji mu je postavljen, junak mora izaci na kraj ne samo sa natprirodnim bicima - zmajevima,azdajama, divovima i sl. - nego mora savladati neprijateljstvo i mrznju drugih ljudi. Zlo vrlo cesto dolazi od junakove najblize rodbine: od starije, zavidne brace, macehe i sl. U mnogim bajkam junak strada zbog svoje radoznalosti: on dobija kljuc odaje koju je zabranjeno otvarati, jer je u nj zatoceno cudoviste, i uvjek prekrsi zabranu. Ali u svojim borbama on ne nailazi samo na neprijatelje nego i na dobronamjerne savjetodavce koji ga upucuju sta da ucini kako bi izbjega opasnost ili dosao do cilja. U mnogim bajkama junaka pomazu zivotinje ili natprirodna bica koja je on prethodno na bilo koji nacin zaduzio. Pobjedom nad cudovistem, kojom se bajka najcesce zavrsava, junak najcesce postize tako sto prethodno uz pomoc nekog drugog lica (obicno je to oteta sestra ili zena ili jedna baba) sazna gdje se krije snaga cudovista ili kako se moze doci do sredstva kojim se moze savladati.

Samo u retkim slucajevima junak pobjedjuje vlastitom snagom; takve su bajke Stojsa i Mladen i Azdaja i carev sin. Njihovi junaci raspolazu natprirodnom snagom mitskoh heroja. U njima je, osim toga, vidljiva izrazita humoristicka tendencija, koja vodi razaranju ozbiljnog svijeta bajke i pretvaranju njenog junaka u komicnu, grotesknu licnost. Ta je tendencija najpotpunije dosla do izrazaja u Medjedovicu, jednoj od najboljih nasih narodnih pripovjedaka: u njoj se cudesni svijet bajke najprije hiperbolizuje do grotesknih razmjera, a zatim se razara tako da od bajke dobijamo parodiju bajke.