BILJNE ZANIMLJIVOSTI 

Ljepote Plitvičkih jezera i čitavog okolnog prostora dugo su vremena (do početka 19. vijeka) bile nedostupne ljubiteljima prirode, a i većini istraživača. Prvi i oskudni podaci o flori viših biljaka Plitvičkih jezera datiraju iz tog doba. Nešto bogatiji podaci o flori Plitvičkih jezera postoje iz sredine devetnaestog s vijeka, ali sve je to još uvijek vrlo oskudno. Dvadesetih godina 20vijeka  započela su detaljnija istraživanja flore nižih biljaka vezane uz fenomen stvaranja sedrenih barijera u jezerima Parka. Ta su istraživanja kontinuirano nastavljena do današnjih dana i pridonijela su pojašnjenju stvaranja sedre u  kršu.

Sustavna istraživanja flore viših biljaka Nacionalnog parka Plitvička jezera započela su relativno kasno tek 1984. godine. Rezultati pokazuju bogatstvo biljnih vrsta (1146 vrste) koje su svrstane u 109 porodica. Osim bogatstva vrsta, ta flora pokazuje i veliku raznolikost, s obzirom na podrijeklo i rasprostranjenost vrsta. Obiluje i endemičnim vrstama, a brojne su i zakonom Republike Hrvatske zaštićene vrste.

Osobitosti flore Parka posljedica su niza ekoloških činilaca Između njih možemo izdvojiti geografski položaj (oko 60 km zračne udaljenosti od mora) u zaleđu najduže i najviše hrvatske planine Velebita, na granici maritimnog i kontinentalnog oborinskog režima, razlike u nadmorskoj visini od 800 m (najviša točka je Seliški vrh 1289 m.n.m., a najniža uz rijeku Koranu 470 m.n.m.), geološku podlogu, izloženost terena, strujanje zračnih masa i dr. Uzajamno djelovanje svih navedenih cinilaca omogućilo je razvoj tako bogatog i raznolikog biljnog svijeta. Na relativno malom prostoru Parka susreću se vrste različite rasprostranjenosti, odnosno vrste različitih flornih elemenata kao što su: mediteranski, mediteransko - atlantski, ilirski, južnoeuropsko - balkanski, balkanski, karpatski, srednjoeuropski, euroazijski, cirkumpolarni, borealni, artičko - borealni, borealno - euro - sibirski i dr. Prostor Parka obiluje endemičnim vrstama užeg i šireg rasprostranjenja, zakonom zaštićenim vrstama, te rijetkim i zanimljivim vrstama naše flore.

Endemi, odnosno endemične vrste svakako su najinteresantnija skupina biljaka u flori nekog kraja, područja ili države. U flori Nacionalnog parka Plitvička jezera to je relativno brojna skupina biljaka. S obzirom na ograničenu veličinu areala, odnosno prostora na kojemu su rašireni, možemo endeme Parka grupirati u tri skupine i to:

- endemi Hrvatske i nekih dijelova Balkana

- endemi nekih užih područja Europe

- endemi šireg područja Europe

 ZIVOTINJSKE ZANIMLJIVOSTI

Kao malo gdje u svijetu na području Nacionalnog parka Plitvička jezera danas žive sve vrste životinja koje su ovdje autohtone. Prirodna obilježja prostora ostala su dovoljno očuvana od uticaja čovjeka, tako da su i staništa životinja svih taksonomskih i ekoloških kategorija i dalje nastanjena populacijama vrsta koje su ovdje živjele i prije nego je čovjek preplavio cijeliu planetu Zemlju. Za životinje je posebno važno da Nacionalni park Plitvička jezera nisu samo očuvani i zaštićeno ostrvo prirode u urbaniziranom okolišu, nego da su i okolna područja njihovo neprekinuto stanište koje im omogućava zadovoljavanje svih životnih potreba i stalni protok gena. Životinjski svijet nekog područja u pravilu je određen svojim geografskim polozajem  i vegetacijskim svojstvima. Geografska širina, raspon nadmorskih visina, udaljenost od mora i prevladavajući vjetrovi glavne su odrednice klime koja reljefom i podlogom uvjetuje vegetacijski pokrov.

Zec (Lepus europaeus). Obični ili europski zec živi na sušnijim travnjacima, poljima i šikarama. Odrasli zec ima masu od oko 5 kg. Čisti je biljožder koji pomoću zubi zvanih glodnjaci usitnjava razne trave, zeljaste biljke i stabljike. Pažljiviji posjetitelj brzo će na nekoj livadi naći tvrde kuglice njihova izmeta. Žive pojedinačno, aktivni su pretežno noću, a danju miruju zaklonjeni u šiblju, travi ili brazdi oranice.

Vuk (Canis lupus) planski istrebljivan kao "štetočina" nestao je iz svih područja gdje je prisutna stalna ljudska populacija. U Hrvatskoj živi dio populacije Dinarskog masiva. Razdoblje uništavanja vukova je prošlost u civiliziranom svijetu, te se njihova brojnost i rasprostranjenost ponovno povećavaju. To daje posebnu vrijednost činjenici da je u Hrvatskoj opstao autohtoni vuk, te da ovdje osim njega žive i smeđi medvjed i ris, odnosno sva tri najveća predatora Europe. Još 1894. godine vuk je živio na cijelom području naše domovine i vjerojatno je njegova populacija od tada pa sve do prije trideset godina bila između 600 i 1000 primjeraka. Danas je vuk potisnut na brdska područja Gorskog kotara i Like, a populacija je vjerojatno oko 50 jedinki. Smatra se ugroženom vrstom, te je od 1995. godine pod zakonskom zaštitom.