Kategorije

E S E J
Strah od neminovne smrti

Gilgameš

Kritika djela

Rasprava

Esej

Sve ima svoj početak i kraj.         ( Otkad su dani započeli, ništa nije trajno. ) Prihvatiti ovu misao kao logičnu i neopovrgnutu, je gotovo nemoguće za jedno tako svijesno biće kao što je čovjek. Čim malo sazrije, jedno od njegovih prvih razmisljanja, jeste razmišljanje o nirvani, o smrti. To ga ni slučajno ne može zaobići, niti on to može zaobići. Smrt je nešto što se utaborilo u čovjekov um i sad on pati od te njene nepodnošljive blizine. Čovjek bi je možda i mogao podnijeti, da ona nije vremenom prerasla u demona od kojeg ti se cijedi strah iz kostiju.. Zašto je to moralo dobiti takve i tolike razmjere, da li su to neke kaznene mjere koje su se morale sprovesti? ( Nema odgovora. ) Desilo se to što se desilo, ali to ne znači da se taj događaj mora i dalje odvijati, da se njegov sadržaj ne može promijeniti. Slabići smo mi za takvo nešto, prezamo od promjena i to nas ukopava. Daleko je ljepše bivstvovati u životu, a za smrt će biti vremena, doći će red i na nju.. Naravno da smrt ne treba potpuno izbrisati, već ostaviti tek toliku misao o njoj da se zna da postoji i da je to naša poslednja kolijevka u koju ćemo leći. Smanjiti strahove, pojačajti pozitivna osjećanja - to treba da bude propaganda ljudskih srca. Živjeti život, a u isto vrijeme tako korijeniti misliti o smrti i nestajanju, vraćanju u ono prvobitno, vraćanje u prah, može odvesti čovjeka u bespuće. Zašto ne bi uživali u životu takvom kakav je, objeručke prihvatiti i dobro i zlo, pa neka oni odluče da li će se tu, u našim bićima, zadržati ili odletjeti istog trenutka? ( Život je lijep kad se živjeti zna, zato uzmi sve što ti život da. ) . Prah si bio i prah ćeš postati - je misao koja ne treba da pobuđuje strah, već to treba da shvatimo kao neminovnu sudbinu, pred kojom nema svrhe, a i ne treba bježati, jer se zna da čovjeku nije određen vječni život - tako je zapisano, a pravila se na ovoj planeti ne mijenjaju.