Kategorije

RASPRAVA

Gilgameš

Kritika djela

Rasprava

Esej

1.   Može li se promijeniti smijer kretanja točka sudbine?

Čovjek je suviše slab i suviše malen da bio skrenuo s puta, kojim ga gura sudbina. Opiranje njoj često može da bude pogubno za čovjeka, jer ona nije nešto s čim se lako manipuliše, njom ne možeš gospodariti i nema tog ulara koji će je ukrotiti. Čovjeka često mori misao: kako je izbjeći, kako se sakriti od nje, kako je umilostiviti, čime je podmititi, kako staviti povez na oči sudbini koja nosi čemer, jad, bol, patnju, smrt, ništavilo, kako? Ima li uopšte smisla i suprotstavljati se njoj? Čak i Gilgameš, bogo-čovjek, izgubio je tu svoju neizbježnu bitku sa sudbinom i njenim mračnim paketom, smrću, koju je neposredno posle krvavog dvoboja i dobio. Tu se pokazalo da i bogovi padaju pred njom ničice, što možda znači da je ona nešto još nedodirljivije, svetije, uzvišenije od njih. Ali onda se zapitamo: šta ako taj poštar nosi sa sobom sreću, spokoj, zadovoljstvo, blagostanje, raj u minimiziranom izdanju? I ko je taj, koji će odbiti takvu isporuku, ko će tada i pomisliti da se ukloni s puta točku sudbine? Uzalud tražimo, jer se takav još nije rodio na ovoj planeti. To je ono ljudsko što se ne može promijeniti, jer smo mi od pamtivjeka takvi: otimaj se za dobro, a od lošeg bježi glavom bez obzira!

2.   Ne liči li jedno drugome novorođeno dijete i smrt?

Ovo su  Utnapištimove riječi koje potiču na duboko razmišljanje. Kako to malo živo stvorenje može da liči na smrt, zapitaćemo se. Zna se koliko je tanka i lelujava granica između života i smrti i nije moguće da se ono što je tek otvorilo oči, može identifikovati sa smrću-to je čisti apsurd. I onda, s takvim razmišljanjem mi činimo veliku pogrešku. Dijete se, ako se može tako reći, stvara ni iz čega, rađa se i dolazi iz ništavila. Od neopipljivog materijala sagradio se život. (Prvo bijaše ništa, pa onda posta svijet.) A zar nije i ta smrt upravo to crnilo, ta nevidljiva, imaginarna  materija, koja nikad nije dotaknuta ljudskom rukom, niti viđena ljudskim okom? Iz smrti se rađa život, iz života se rađa smrt. Taj proces rađanja i umiranja se kontinuirano odvija, na neki način i  kroz živa i neživa bića. Gdje se završava život tu počinje smrt, a gdje se završava smrt tu počinje život i upravo zbog toga toliko jedno drugom liče novorođeno dijete i smrt.