"Dnevnik o Čarnojeviću" nije ni novela, ni roman ni pesma, ni monodrama. To je prosto tekst, lirski tekst, tzv. moderne umjetničke tehnologije, modernog postupka, i duhom i načinom. Odsustvo svake kompozicije; princip rasipanja utisaka, misli, slika, rasipanja građe jeste put do postizanja unutrašnje logike kazivanje. Ništa se tu, tako reći, ni sa čim ne podudara i ne povezuje, a cjelina ipak održava samu sebe.

Prvi u koloni ratnika u htonološkom slijedu stvaralaštva Crnjanskog jeste Petar Rajić, ratnik sa Galicije i glavni junak "Dnevnika o Čarnojeviću", koji metodom kazivanja u prvom licu predočava ratni vihor, i sebe, slamku među vihorove. Mi znamo da je i Crnjanski pisao ratnik dnevnik, koji je, po njegovom sopstvenom iskazu, negdje na kraju rata nastao u ogromnu kupusaru, ali Petar Rajić nije Miloš Crnjanski, već književni junak Miloša Crnjanskoga.

"Dnevnik" je mladalački tekst, djelo stvaraoca u mladosti. Kao i svako takvo djelo, i ono hoće da bude totalno; to mu je osnova ambicija. Ta ispovjest jednog neobičnog ratnika konstituisala se u roman koji je datum naše književne istorije i našeg modernog romana.

Ni modernost, međutim, ni totalnost osjećajnosti nije ono najizrazitije u ovom djelu. Najizrazitija je njegova paradoksalnost. Sve je tu na paradoksu građeno, najčešće hotimice, ali ima i situacija gdje se paradoks sam probija, gdje se paradoks sam probija, gdje djeluje odjelita sila.

"Dnevnik o Čarnojeviću" sav je u svom junaku, tom mladom vojniku. On je osvetljenje i mjera svega što se dešava, baš zato, i tim više, što je i sam osvetljen zlom i što su svi demoni svijeta napali njegovu savjest. Njegovo ponašanje ne odgovara motivacijskim standardima. Ali ta skretanja nisu u znaku ćudljive proizvoljnosti, već u znaku koherentne logike jednog sistema. U jednom svijetu izvrnutom na glavu, i sami principi unutarnje konstitucije se izvruću na glavu. A kada shvatimo zakonitost tih postupaka, shvatamo jednu zavjeru ćutanja koja se retkom doslednošću sprovedena u ovoj priči. Junak je ušao i izašao iz priče isti, ne izmjenivši bitno ni svoju sudbinu, ni svoj odgovor na nju. Mladi Čarnojević je došao sa patnjom koja se živi, a otišao je s patnjom koja ostvara dveri smrti.

"Dnevnik" je kao u ogledalu tačan odraz društva koje napušta jedan mrtvački ples da bi se odmorilo i preobuklo za drugi.

"Dnevnik" ima izvjesnu stalnu aktuelnost, stvarnostan je, kako to mogu biti samo duboko proživljena u zbiljski misleća djela.

Ovo djelo je građeno isključivo na jednoj ovelikoj temi, na temi borbe za nacionalno oslobođenje.

Ono što uslovljava stalno stvaralačko interesovanje za "Dnevnik" jeste slutnja da je taj tekst na tragu jednoj velikoj temi, uistinu sudbinskoj. Draž njegova je u tome što je sadržao u sebi nekoliko najvažnijih pitanja epohe, i što na njih nije dao nijedan odgovor. Draž je u toj iskrenosti, u tom nepristajanju na zabludu, u pameti da se ne uhvati na ljepak. Jer pitanja, to isto stoje već pedeset i više godina a pravog odgovora nema, pored svih pokušaja nema.

"Dnevnik o Čarnojeviću" je prosto prisutan, govori ono što može i koliko može, i traži sebi druga.