1. Da li jedan čovjek može promijeniti tok sudbine koja je već unaprijed određena?

Univerzalni odgovor na ovo pitanje ne postoji, jer pitanje je da li pojedinac vjeruje ili ne u sudbinu, Boga, Alaha ili kako se već zove ta "viša sila". Ako vjeruješ da ti je sudbina već napisana, onda nema potrebe da se troši vrijeme po školama i fakultetima praveći sebi bolje sutra. Znači, treba se prepustiti brodu života. A šta ako postoji sudbina? Ako isključivo od nas naš život ? Onda se treba hrabro uhvatiti u koštac sa životom i iz njega izvući najbolje, normalno, uz odgovarajuću žrtvu. Zaključak je da je svijet satkan od pojedinaca na kojima je izbor da li da vjeruju ili ne u sudbinu, tj. da li se bore ili da unaprijed odustanu.

2. Ima li odgovora na vječito pitanje: "Šta je svrha čovjeka?"

Reprodukcija, reprodukcija, reprodukcija, kako biologija i Biblija kažu, ali šta poslije toga? Hoćemo li doći do istine? Nećemo ako tako budemo razmišljali. Osvijestiti nekoga i uvjeriti u nešto suprotno urođenim uvjerenjima je uzaludan niz neuspjeha. Tako da naše društvo sada spava. Spava, i sanja slatkim snom o sutrašnjem danu. A šta ako postoji neki drugi svijet paralelan sa ovim našim koji kontroliše naše potrebe i težnje? Sve je relativno i neizvjesno, a čovjek se tu našao igrom slučaja i zadatak mu je da se rodi, raste, reprodukuje i umire. Bar, do sada se ništa nije izmjenilo.

3. Da li je bijeg u maštu jedino sigurno sredstvo protiv surove svakidašnjice?

Odgovarajući na ovo pitanje ne treba razočarai čovjeka. Jer jedino što ga drži na životu je nada u bolje sutra. Mašta je virtuelni svijet koji se odvija u našim u našim glavama, stvarajući fantastične vizije o jedinstvenosti svih ljudi, neizmjernom jelu i piću, slozi, jednom riječju savršenstvo. Stvarnost je okrutna, nepravedna, puna gorčine i suza u kome prave vrijednosti života nemaju šta da traže. Na pojedincu je odluka šta je za njega bolje. Živjeti u mašti nije bijeg iz stvarnosti, nego očajnički pokušaj približavanja dva svijeta. Pojedinac jedino poznaje tu tehniku automatskog prebacivanja iz lošeg u dobro, a naše bistvovanje je produkt naših misli. A možda je naša stvarnost mašta neke druge stvarnosti.

4. Ko je odredio šta je dobro, a šta loše na ovom svijetu i trebaju li ljudi slijepo pratiti zakone i moralne principe?

Ovdje je veliko pitanje da li se zakoni i moralni principi poklapaju. Dobro je ići u školu, pisati zadaću, slušati roditelje i sve je po zakonu, ali da li moralni principi od nas zahtjevaju isto, je diskutabilno. Kažu urođeno je misliti pozitivno i o svakome lijepo, samo sredina iskrivi nam ličnost i onda ličimo na krivi toranj u Pizi. Od kuda nekome pravo da kaže, ovo je dobro, ovo nije. Ko je njih tome naučio? Naučila ih je vječita težnja za vlašću i želja za moći. Isključićemo na trenutak vjeru. Sa kojim ciljem je napisana Biblija ili Kuran? Da se bojimo lošeg i nadamo se boljem. Da se pokoravamo bez pogovora, Snaga vlasti je upravo u ovom naivnom društvu koje se zadovoljava mrvicama istine. "Tako je oduvijek bilo, i tako će biti", a tvorca današnjih normi ponašanja ćemo potražiti na granici dobra i zla.

5. Ima li napretka u društvu ili je sve ciklično smjenjivanje društvenih poredaka?

Bez većeg napora možemo zaključiti da mi danas živimo u istom svijetu u kojem je živeo i junak " Dnevnika o Čarnojeviću", u istom svijetu u kojem su živjeli i naši preci: razlika je samo u nekim maskiranim oblicima vladavine. Šta čovjek da očekuje kada vidi ispred i iza sebe današnjost. Većina shvata besmisao borbe i odustaje, a ono malo ljudi što nastavljaju nepravednu borbu svakim je danom sve manje. Prošlost je određena nekom budućnosti, sadašnjost je prošlost, a budućnst već znamo, ona je sada. I opet iz početka.