• Biografija
  
• Travnicka hronika
  
• Esej
  
• Najlepse Andriceve misli
  
• Pitanja i odgovori

ESEJ

Citajuci `Travnicku hroniku` pocela sam da razmisljam o ovom nasem zivotu i o ljudskoj prirodi koja je po meni zastrasujuca. Sta svako od nas sebi uzima za pravo ne obracajuci paznju na druge i ne razmisljajuci kako nasi postupci uticu na okolinu i da li je mozda u krajnjem slucaju ugrozavaju. U XIX. vijeku, periodu kojeg Andric do najsitnijeg detalja opisuje, upoznajemo se sa onim skrivenim JA koji se nalazi duboko u svakom od nas i koji je u ovom `nasem` bosanskom ratu tako reci isplivao na povrsinu. To nase skriveno JA Andric u djelu opisuje kroz narav Turaka i uopste kroz narod bosanskih kasaba.
Prije rata izgledalo je kao da je istorija zaboravljena. Zaboravljena su nabijanja na kolac, vjesanja i razne tiranije. Sjecali smo ih se samo na casovima istorije i cudili se kako je moglo do toga doci i jedne druge ubjedjivali kako se to nama ne bi moglo dogoditi. Mi bismo drugacije reagovali. Odrastali smo bezbrizni ne nadajuci se nicemu losem a ponajmanje ovim sto je uslijedilo. Roditelji nas nisu ucili da preziremo i mrzimo one koji nisu nama slicni ili koji se krste i mole Bogu na drugi nacin. Svi naleti mrznje su se odbijali od nas i vracali kao bumerang u nepoznat pravac odakle su i stigli. Niko nije ni slutio sta nas ocekuje. Medjutim kako to vec u istoriji biva poznato uvjek se pojavljuju pojedinci kojima je u cilju da naruse mir i ravnotezu iz narodu nepoznatih razloga. Ne obracajuci paznju na posljedice oni kao da nas reprogramiraju u aktere koji sluze za obavljanje njihovih planova. Meni se to cini kao partija saha u kojoj su ljudi figurice od pijuna, preko topova do kraljeva i kraljica. Zastrasujuce je to sto se mi uopste ne zapitamo kakve se to promjene u nama desavaju i sto im se ne opiremo kako smo jednom davno obecali. One nam tijelo okupiraju i zauzimaju sve one vodece pozicije kojima je `zdravi` um dotada upravljao. Mrznja je sada ta koja vlada covjekom i obuzima nas potreba za osvetom ne birajuci ni sredstva ni nacin i ne razmisljajuci kako ce nam Bog te `prestupe naplatiti`. U takvim trenucima se ne razmislja o buducnosti i na zivot koji ce uslijediti nakon potoka prolivene krvi i nakon tuge za osobama koje su mozda davale smisao nasem postojanju i oko kojih su kruzile nase misli. Ogorcenje koje je prisutno otudjuje ljude jos vise jedne od drugih jer po prirodi uvijek trazimo prvo greske u drugima a nikada nismo toliko iskreni da priznamo gresku u nama samima i da prastamo. Ta ljudska osobina je presudna za nacin zivota kojim mi i dan danas zivimo i zbog koje se i udaljujemo jedni od drugih. Vidimo greske u svima i svemu oko nas ali kao da smo slijepi prema nasim greskama. Dajemo sebi za pravo da istovremeno drugima sudimo i nama oprastamo pri cemu sami sebe pravdamo.
Dugo ce vremena proci dok sve dodje na svoje mjesto. Dugo ce vremena proci dok uspijemo da zaboravimo i dok nadjemo lijek za sve dusevne bolove ako je tako nesto i moguce. U nama jos uvjek tece taj `otrov` koji nam onemogucuje da se koliko-toliko normalizujemo i vratimo nekom mirnijem i harmonicnijem zivotu. Dublje i intimnije veze medju pripadnicima razlicitih nacionalnosti nisu moguce. Takve osobe nailaze na razne prepreke koje ne omogucuju njihov zajednicki zivot i razvoj. Na takve se osobe gleda s prezirom jer su izdajice svojih bliznjih i onih u patnji. Okolina uzima sebi za pravo da nam kroji sudbinu onakvu kakva njoj odgovara i pri najmanjem prestupu nam daje crveni karton i iskljucuje nas iz igre, onoga sto se naziva zivot. Niko vise ne pokazuje razumjevanje i toleranciju. Umesto da napredujemo i da se razvijamo mi nazadujemo. Nikako da pustimo zivot da tece svojim tokom, bezbrizno, bez ustrucavanja.
Iskreno receno, ja ne vidim izlaz iz ovog sadasnjeg stanja ali mi preostaje samo nada, nada koja se nalazi u svakom od nas, nada koja ce aktivirati hrabrost da se odupre ovom `balkanskom sindromu` koji je kod nas zastupljen vec vijekovima.