PITANJA I ODGOVORI

Kakvi su Travnicani, odnosno narod bosanskih kasaba?

Travnicki narod, odnosno Travnicani su gordi, tankovijasti, gizdavi, probiraci i mudrice. Gordost im je druga priroda. Ona ih vodi kroz zivot, prati ih i pokrece. Po njoj se razlikuju od ostalog svijeta. Oprezni su i izdrzljivi. Ne vole da govore, medjutim, vole sapatom da ogovaraju. U svom rodnom mjestu se i sahranjuju, svako na svoj nacin a za njima dolaze novi, ali slicni narastaji. Dug je put od njihovih zelja i misli do glasnog izjasnjavanja, put koji lako ne prelaze. Prave se da su ravnodusni i neosjetljivi, ali promjene koje ce nastupiti izazivaju kod njih nade ili zabrinutosti i bude zelje i ocekivanja. Sve to je unosilo pokreta u duhove i zivost u razgovore. Medjutim, konzule koji dolaze Turci gledaju sa mrznjom ali i sa strahom i potajnim divljenjem. Turci su cvrsto uvjereni da ce prava i cista vjera pobjediti i da treba cekati. Niko ne umije da ceka kao pravi, bosanski Turci. To su ljudi tvrde vjere i kamenitog ponosa. Netursko stanovnistvo zivi pretezno oko Travnika. Prema njima vode tesko prohodjivi putevi. Sto je put gori to su turski gosti rjedji. Navikli su na rdjave puteve i na teskoce. Oni u sustini zive od teskoca. Kad Turci poprave puteve oni ih raskopaju cim padnu snijeg ili kisa. Zene su stasite. Mnoge imaju fine i pravilne crte lica, lijepo tijelo i bijelu kozu koja zasjenjuje oci. Bosanci niti imaju osjecanja, niti casti u srcu niti pameti u glavi.

Kako Travnicani shvataju bolest, zivot i smrt?

U bosanskim krajevima mala djeca umiru ili zive po volji slucaja. Bolest nije ni po cemu izuzetak. Bolest i zdravlje se razvijaju uporedo i naizmjenicno. Ona se vidi, cuje i osjeca na svakom koraku. Covjek se lijeci kao sto se hrani i boluje kao sto zivi. Bolest je teza polovina zivota. Ona je sirotinjska sudbina a bogataska kazna. Narod je smatrao da se covijek ili rodi ili postane bolestan, i da mu je to dio za ovaj zivot, a sve ostale bijede i zalosti idu uz to. Kolonja je smatrao da je zivot ? stanje aktivnosti koje stalno tezi ka smrti i primice joj se lagano i postupno; a smrt je resenje te duge bolesti koja se naziva zivot?. Starenje je patnja bez lijeka i nade; to je smrt koja traje. Travnicani takodje smatraju da groblja nisu dokaz pustosi nego nasuprot; groblja su dokaz zivota.

Sta je to `orijentalni otrov`?

Nakon prvog Divana kod Husref Mehmedpase i ponizenja koje je dozivjeo i razgovora kojeg nakon toga vodi sa svojim mladim pomocnikom Defoseom, Davil pocinje da razmislja kako nije strasnja cinjenica da se stari, slabi i umire, nego je strasno sto za nama dolaze novi, mladji i drukciji koji nas ne vuku prema grobu nego nas s ledja guraju. Iznenadjen ovim svojim mislima koje ne predstavljaju njegovu prirodu i njegov nacin razmisljanja on ih odbacuje i imenuje kao `orijentalni otrov` koji se prije ili poslije uvlaci u svaciji mozak. Taj `orijentalni otrov` muti pogled i podgriza volju. U Davilu je, iz godine u godinu, raslo dejstvo `orijentalnog otrova` kojim je od prvog dana pocela da ga `hrani` ova zemlja. Svi poslovi i napori u vezi sa Bosnom i Turcima vukli su ga ka zemlji, sputavali i slabili.


Sta je to fenomen `bosanske tisine`?

`Bosansku tisinu` mozemo da opisemo pomocu mladoga Defosea, Davilovog pomocnika koji se od samog pocetka mora boriti sa prividjanjima koja mu se javljaju nocu, kada ostane sam u svojoj sobi. Javljaju mu se prave zene i njegovi veliki planovi sa kojima je krenuo iz Pariza i koji su ga trebali odvesti negdje daleko a ne u ovako zabaceno mjesto u koje je dospio. Svake noci ga obuzima ta masta koja nakon odredjenog vremena nestaje a njega ostavlja u smrtonosnoj bosanskoj tisini. Dah tisine ga muci i nagriza. Danju je sposoban da je pomocu obaveza, setnji i kontakta sa ljudima drzi pod kontrolom ali nocu kada ostane sam ona ga polako savladava i prozima sve zivo i mrtvo. Od dana kada je napustio Split on je neprestano u dodiru sa tom tisinom i u stalnoj je borbi sa njom.
Tisina je u svemu oko njega. Sve zivo pa cak i stvari su strepile od zvuka, sklanjalo se i umiralo od straha da se ni slucajno ne progovori neka rijec ili da se ne bude nazvano imenom. Posmatrajuci tako svoju okolinu u njemu se javljala zelja da sazna njene strahove i nadanja, a ne stvarni zivot koji je bio ucutkan i umrtvljen. Sa strahom je osjecao kako ga zarazava i nagriza tisina, prodire mu u pore, koci duh i ledi krv. Od te bosanske tisine ne moze da se spava posto mu prijeti da ce ga smvriti i izbrisati iz zivih bica. Defose je smatrao da je ta tisina smrt u drugom obliku. To je smrt koja covjeku ostavlja zivot a oduzima mu mogucnost da zivi.

Sta se desava u `Lutvinoj kahvi`?

Na izlazu iz Travnika postoji mala kafanica nazvana `Lutvina kahva`. U basti kafanice, postoji jedno odvojeno i nesto uzviseno mjesto, gdje raste stara lipa. Oko lipe se nalaze klupe na koje se sa zadovoljstvom sjeda a sa teskocom ustaje. To mjesto se zvalo Sofa. Od pocetka maja pa do kraja oktobra na Sofi se oko podne sastaju begovi i ugledni ljudi. Pili su kafu, pusili i donosili odluke, jer ?sto je na Sofi receno, pretreseno i zakljuceno, to je bilo gotovo isto toliko koliko da je receno medju ajanima, na Divanu kod vezira?. Zadnjeg petka u mjesecu oktobru 1806. godine begovi raspravljaju sta ocekuje Travnik, odnosno raspravljaju o vijesti da se Travnik sprema za docek stranih konzula. Medjutim svi potajno cekaju da se u razgovor ukljuci najstariji i najpostovaniji medju njima Hamdi-beg Teskeredzic. On ukazuje na nemogucnost stranaca da nesto promene i prvenstveno da opstanu u Travniku, odnosno na nepoznatoj teritoriji.
Vise od sedam godina je proslo. Vrijeme je da konzuli napuste Travnik i da se sve vrati u normalu, onako kako je i bilo prije njihovog dolaska i da se zaborave sve nezgode koje su sa sobom doneli. Zadnji je petak maja mjeseca 1814. godine. Kao i prije sedam godina na Sofi u dvoristu Lutvine kahve zauzeli su mjesto begovi na celu sa Hamdi-begom i slave tursku pobjedu. Napokon ce se sve zaboraviti i ?sve ce opet biti kao sto je, po bozijoj volji, oduvijek bilo?.