« Prokleta avlija» je naziv poznate carigradske tamnice, u koju je iz neopravdanih razloga dospio fra-Petar iz Bosne, koga su
poslali u Stambol da obavi neke samostanske poslove. Dogodi se da turske vlasti uhvate neko pismo upuceno austrijskom
internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja padne na fra-Petra. On bude
uhapšen izatvoren u istražni zatvor – «Prokletu avliju», gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje.
U «Prokletoj avliji», fra-Petar upoznaje više ljudi , koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih
likova. Tu je upravnik «Proklete avlije» Latifaga zvan Karados, zatvorenik Haim, Židov iz Smirne, pa zatim centralni lik iz
ove pripovijetke zatvorenik Camil-efendija, bogati mladi Turcin iz Smirne. Fra-Petar doznaje od Haima, mladiceva sugradanina,
da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proucavanje povijesti ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora,
što je bilo potpuno neistinito. Mladi Camil, sin bogatog Turcina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci i samotnickom i
asketskom nacinu života, koji osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Camil se, naime, zaljubio u kcer
mladog grckog trgovca, no ovaj je iz nacionalisticko-vjerskih razloga nije htio dati Turcinu za ženu, nego ju je silom udao
za Grka izvan Smirne. Poslije tog dogadaja Camil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se
knjigama i baca se na nauku, pokazujuci narocit interes za povijest turske carevine, od koje ga specijalno zanima jedno
odredeno razdoblje - vrijeme Bajazita II i Ðem-sultana, njegova brata, kojeg je Bajazit u borbi za prijestolje dvaput
porazio u bici. Tada je Ðem potražio utocište na otoku Rodu, gdje su vladali kršcanski vitezovi. Od tada pocinje odiseja
Ðema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara, pa cak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju
kao adut protiv turske carevine, tj. Prijete Bajazitu da ce ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. Na Camila
posumnjaju da proucava upravo to povijesno razdoblje, jer ono ima slicnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan
takoder ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatocenju. Camil bude poslan u «Prokletu avliju», gdje
upoznaje fra-Petra i isprica mu život Ðem-sultana, tvrdeci da je njegov život identican s Camilovim i da su im sudbine
jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noci prilikom saslušanja dode do tucnjave izmedu njega i
policije. Camila iznesu – živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.
Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se radaju pogledi, koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao
dva svijeta koja se mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi, karakteru , psihi, stilu života, uvijek postoje niti koje
nerazdvojivo ineraskidivo spajaju ova dva ideološki suprostavljena svijeta. Te niti su dobro i zlo. Camil-efendija, mladi
intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom nacinu života, koji je dodatno potencirala jedna nesretna i nikad
preboljena ljubav. Suocen i sukobljen sa «božanskom logikom svijeta», s kojom se ne miri on se povlaci u sebe i u potpunosti
posvecuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima. Tako Andric prikazuje nemocnog i poniznog covjeka u rukama viših
sila, bile one društvena mehanika ili božanska vlast. U djelu su izložene ideje o besplodnosti i nemoci covjeka da shvati
principe i mehanizam svijeta, o potrebi poslušnosti i bezuslovnog podredenja. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu
grešku pogrešnog izbora u prekretnom trenutku života, u mladosti. Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom. On je: «
Covek kratka veka, zle srece i pogrešnog prvog koraka.» Ali njegov uzor Ðem-sultan živio je vijekovima prije i doživio slicnu
sudbinu, ali brojni su i drugi likovi, kako iz istocnih tako i iz zapadnih civilizacija, koji potvrduju da je covjek robovao
u svim vremenima i na svim prostorima. Tako su se dvije ljudske sudbine (Ðemova i Camilova), vremenski daleke jedna od druge
povezale u jednu. Progonstvo mladog pjesnika Ðem-sultana uslovilo je progonstvo mladog pjesnika u duši, pjesnika u ljudskom
srcu i mašti, Camila. Jedna tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošcu, okrutnošcu divlje neumoljive sile, Camilova sudbina
identifikovana je sa Ðemovom. I Ðemu i Camilu svijet ljudi je stran i dalek. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe,
ravnodušni cak iprema sopstvenoj sudbini, u apsurdnom svijetu su «stranci» i sebi i drugima. Camil nastavlja Ðemovu sudbinu,
a Karadoz im se prikljucuje, utabanim putem «pogrešnog prvog koraka», tako da i covjek akcije i covjek kontemplacije mogu
biti ljudi pogrešnog prvog koraka.
Karadoz je istovremeno tako autentican i tako tipican predstavnik i sluga jednog sistema.
Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karadoz od djecaka «bujne glave» živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike
do mladica koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, obicnih sudbina, ustaljenih
navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i
progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konacno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi gospodar» Proklete avlije.
Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karadozove licnosti, u pocetku natprosjecno obdarene, i fizickim i
duhovnim kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karadoz uocio da smo svi
mi zatvorenici neke Avlije, bez mogucnosti da slobodno mislimo i djelujemo, pa se povlaci u svoju ljušturu i u potpunosti
transformiše.Od primijernog mladica on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo
olicenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, cudima i instiktima. Njegova
volja je njen zakon.
Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andric je u njegovom liku pronikao u
elementarnih osobina divljih cuvara vlasti, cije se naslijede može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao covjek. U
svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. Karadoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika.
Kogitovski obrazac covjeka Avlije s kojim Karadoz racuna je :»Kriv sam, dakle postojim.» Mnogi su prošli kroz zatvore i
mnogi su iskusili glumu Karadozovih potomaka, onu cinicnu igru samovlašca isljednika koji su cesto mucenja izlocine vršili iz
gruba i sirova lakrdijašenja.
Tako da «Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I-Avlija se ne menja.»
|
