Istorijat

Engleska i francuska vlada objavile su 3. septembra 1939. godine rat Njemačkoj, koji je prije bio rat riječima. Sve do maja 1940. godine na Zapadu gotovo i da nije bilo rata. Zbog toga su mjesecima novinski izvještaji sa ovog "bojišta" sažimani u nekoliko riječi: " Na Zapadu ništa novo." Armije zaraćenih zemalja stajale su jedne naspram drugih, ali se nisu tukle. Na frontu je vladala neobična tišina, upravo tišina, a ne zatišje, jer ono nastupa poslije borbe. Na teritoriju Trećeg Rajha nije pala nijedna saveznička bomba.
    Ovaj rat se još naziva i "Čudan rat" , prema opisu francuskog pisca, Rolanda Dorželea. Svjetska sredstva za informisanje su preuzela ovaj termin od njega, pa će on kasnije postati najpreciznija karakteristika situacije na zapadnom "frontu". Mnogi su za ovaj rat upotrebljavali takođe veoma odgovarajući izraz-"lažni rat". Njemci su ovaj rat zvali "Sitzkrieg"-sjedeći rat.
     Upravo u to vrijeme Poljska doživljava tragediju i katastrofu. Njemački general Zigfrid Vestfal ovako opisuje situaciju na francusko-njemačkoj granici:
"Po više nedelja se ni sa jedne strane nije ispalio nijedan pucanj, a radnici su mogli i danju i noću da rade na odbrambenim objektima u neposrednoj blizini granice."
    Nacistima je odgovarao predah da bi se poslije agresije na Poljsku pribrali, reorganizovali i prebacili trupe na Zapad. Hitler je 27. septembra održao sastanak sa komandantima svih rodova vojske i s najvišim bojnim rukovodiocima. Naredio je da se maksimalno ubrzaju pripreme za rat protiv zapadnih sila.
"Cilj naredne etape rata je- govorio je on-da se Engleska baci na koljena i razbije Francuska."
Komandant kopnenih snaga Valter Brauhič, potisao je 19. oktobra 1939.g. direktivu o koncentraciji i razvijanju trupa Vermahta na Zapadu radi ostvarenja operacije pod šifrovanim nazivom "Gelb"-žuti.
    S druge strane, Engleska i Francuska su bile zainteresovane da se isprovocira rat protiv Sovjetskog Saveza i nekako zaboravi sukob sa Njemačkom. U tom cilju, povedena je žestoka antisovjetska kampanja i podstreknuta Finska da se konfrontira s Moskvom. Sukob između Finske i Sovjetskog Saveza trebalo je da aktivira eventualnu opoziciju u njoj, da otkrije stvarnu snagu Crvene armije i da nekako uključi i nacističku Njemačku u rat na sjeveru. Vlada u Helsinkiju objavila je 30. novembra rat Sovjetskom Savezu. Sovjetske trupe pod komandom Kirila Mereckova prešle su u ofanzivu 11. februara 1940. godine, probile "Manerhajmovu linuju" i poslije izvjesnog vremena porazile Finsku armiju. Između ove dvije zemlje potpisan je 13. marta u Moskvi mirovni ugovor, po kome se Finska odrekla dijela sovjetske teritorije koje je prisvojila poslije oktobarske revolucije.
    U međuvremenu je Ribentrop 10. marta 1940. godine posjetio Rim i potpisao ugovor o isporuci Italiji milion tona kamenog uglja. Nekoliko dana kasnije, sastali su se Hitler i Musolini. Tada su, pored ostalog, postignuta dva važna dogovora. Prvi, Italija je poslala Njemačkoj 9 800 željezničkih vagona hrane. Istom prilikom, Musolini je pristao da stupi u rat na stranu Njemačke. S druge strane, Hitler je odbio posredničku ulogu rumunskog kralja Karolja, koji je još uvijek lavirao između dvije zaraćene grupacije zemalja.
    Da bi zaustavili širenje ratnog požara, SAD šalju svog državnog sekretara Samnera Velsa u proljeće 1940. godine na "evropsku turneju". Za nekoliko dana posjetio je London, Pariz, Rim i Berlin.
Između Hitlera i Velsa vođen je 3. marta dramatičan razgovor. Hitler je tražio da mu se vrate sve nekadašnje njemačke kolonije , da se razoružaju engleske tvrđave u Sredozemnom moru i da se Njemačkoj prizna hegemonija u Istočnoj Evropi. To već London i Pariz nisu mogli da prihvate, naročito što im se činilo da to nije kraj Hitlerovim zahtjevima.