Slom francuske

Poslije pregrupisavanja snaga, Vermaht je protiv francuskih trupa otpočeo 5. juna 1940. godine novu ofanzivnu operaciju "Rot"-crveno.
    Reno je 5. juna izvršio novu rekonstrukciju vlade i na položaj zamjenika ministra odbrane doveo novoproizvedenog brigadnog generala Šarla de Gola, protagonistu odlučnog pružanja otpora agresiji Trećeg Rajha. Ali neke opsežnije odbrambene mjere nisu preduzimane, a de Gol još uvijek nije imao dovoljno autoriteta u vojsci. U komandnim vrhovima preovladavao je kapitulantski kurs Petena i Vegana.
    Nakon poraza grupa armija "A" i "B", francuska vlada pobjegla je 10. juna iz Pariza u Tur, a odatle se evakuisala 14. juna u Bordo.

    Musolinijeva Italija objavila je 10. juna rat Engleskoj i Francuskoj. Musolini je budno pratio razvoj događaja na evropskom ratištu i, u trenutku koji je ocjenio povoljan za Italiju, pridružio se pobjednicima. On je strahovao da će zakasniti u diobi bogatog plijena, jer je zaključio da je Francuska već na umoru. Italijani su objavili rat Francuzima.
    Italijansko-francuski rat nije poprimio neke ozbiljne razmjere. Istina, Musolinijeve snage su mlako bombardovale Bizertu, Tunis i neke druge gradove u sjevernoj Africi, koje su držali Francuzi. Ovi su im odmah uzvratili, bombardujući industrijska postrojenja u blizini Đenove i Torina, kao i rezrvoare nafte kod Venecije.
    Razvoj događaja na njemačko-francuskom frontu, kao i stupanje Italije u rat, sa velikim strahovanjem su praćeni u Londonu. U Briaru je 11. juna održan sastanak najviših britanskih i francuskih političara i vojnih rukovodilaca. Iz Engleske su doputovali Čerčil, Idn, general lord Hestings Ismej, šef vojnog dijela Sekreterijata ratnog kabineta, kao i feldmaršal Džon Dil, načelnik Imperijalnog generalštaba. S francuske strane su prisustvovali Reno, Peten, Vegan kao i generali Žorž i De Gol.
Čerčil je pokušao da ohrabri francuze, uvjeravajući ih u skoru pomoć SAD, predlagao im je da na okupiranoj teritoriji organizuju partizansku borbu, obećavajući da će im poslati u Francusku nove engleske trupe i naoružanje.Njegovi prijedlozi nisu urodili plodom.
   Vegan je uspio da, uz pomoć jedne laži, obmane vladu, takoda je ona usvojila njegov prijedlog da se Pariz ne brani i da se proglasi otvorenim gradom.
    Njemačke trupe ušle su 14. juna bez borbe u Pariz.
    Premijer Reno poslao je iz Bordoa hitnu poruku predsedniku Ruzveltu, preklinjući ga da odmah "angažuje cjelokupnu američku moć i spase Francusku". Ali sve je već bilo kasno. Reno je 16. juna podnio ostavku. Novu vladu formirao je general Peten. Vlada je jednoglasno donijela odluku da se od njemačke komande zatraži primirje. Ali Njemci nisu odmah prihvatili pregovore. Oni su po Hitlerovom naređenju nastavili sa ofanzivom, zarobljavajući na stotine hiljada dezorganizovanih francuskih vojnika.
    Italijanska vojska prešla je u opšti napad 20. juna na pograničnom sektoru Alpa. Međutim, utvrđene francuske trupe su je zaustavile i odbacile na polazne položaje.

    Francuska je doživljavala ne samo vojničku već i moralnu agoniju. Nikada u svojoj istoriji ona nije djelovala tako nemoćno i poniženo kao sada, nije djelovala tako čak ni u vrijeme propasti moćnog Napoleonovog carstva.

Ugovor o primirju potpisan je 22. juna. Na osnovu toga dokumenta, Petenova vlada je obustavljala ratne operacije protiv Njemačke.
    Engleska vlada priznala je 28. juna 1940. godine De Gola kao predvodnika "slobodnih Francuza".